Dječji je razvoj karakteriziran različitim aspektima, a jedan od bitnijih svakako je razvoj socijalnih vještina.. Socijalna kompetencija uključuje prije svega dobro razvijene društvene vještine, no i neke druge komponente, poput društvene svjesnosti, razvoja samopouzdanja i empatije i sl. Jedan od načina poticanja socijalne kompetencije svakako je rad s terapijskim psima. Bilo da se terapijski psi dodjeljuju individualno djetetu (obitelji) ili stručnjaku koji u svoj rad uključuje terapijskog psa, pas ima veliki utjecaj na razvoj različitih aspekata socijalnog razvoja. Psima nije bitno ima li dijete koje s njim komunicira neko tjelesno oštećenje, poremećaj govora ili uopće ne govori. Oni reagiraju na dodir, pogled, pokret, glas, koji su praćeni pozitivnim emocijama. Opće je poznato da osobe koje imaju psa ostvaruju svakodnevnu komunikaciju s velikim brojem ljudi.Uključivanje terapijskog psa u rad s djecom pridonosi opuštajućoj atmosferi, a prisutnost psa potiče dijete na komunikaciju. Djeca se sa psom povezuju, iskazuju emocije, motivirana su za sudjelovanje u igri, povećava im se samopouzdanje i osjećaj uspješnosti. Bez obzira na poteškoću koju dijete ima, terapijski pas je individualno školovan za svako dijete s kojim radi, te ciljano može djelovati na vještine socijalne kompetencije u skladu s djetetovim potrebama.
U bolnici
Pas se može uključiti u individualni ili grupni rad s djecom, a razvoj pozitivnih socijalnih vještina i ponašanja vidljiv je u oba oblika rada. Brinući se o psu, djeca postaju svjesna tuđih potreba, osjećaja i želja, potiče se pozitivno raspoloženje, timski rad i empatija. Bez obzira na to što boravak u bolnici nije ugodno razdoblje u životu djeteta, kao ni u životu njegovih roditelja, te se naizgled čini kako takvo okruženje nije poticajan prostor za učenje različitih vještina, neki primjeri pokazuju kako se upravo na takvim mjestima pokazuju, uče i razvijaju određene bitne komponente socijalne kompetencije.
Primjer iz svakodnevnog života
Jednom prilikom u bolnici, dvojica su se dječaka igrala na podu igraonice gurajući neki automobil zamišljenim ulicama. Sa strane ih je promatrala djevojčica. Uskoro je nastala galama, čulo se nekoliko glasnih uzvika, a jedan je dječak počeo grubo gurati drugog dječaka. Naravno, dječak je zaplakao, a svi zatečeni roditelji potrčali su prema njemu, te ljutito upitali drugog dječaka zašto ga je gurnuo. U svoj toj buci i strci, malena djevojčica provukla se između roditelja i dvojice dječaka te zagrlila dječaka na kojeg se ‘obrušila’ cijela roditeljska ‘ljutnja’, a koji je također počeo plakati. Taj njezin zagrljaj čudesno je djelovao na njega te je tada sam ispričao zašto je to učinio i kako ga drugi dječak nije htio poslušati dok mu je predlagao promjene u igri. Reakcija djevojčice bila je izvrsna – procijenila je situaciju u kojoj su se dječaci sukobili iako nije od njih bila starija, no zato je njezina procjena situacije i reagiranje bilo na razini djeteta razvijene socijalne kompetencije. Mnogi su ostali pomalo zatečeni njezinim odličnim reagiranjem, no kasnije se odgovor na njihova neizgovorena pitanja sam nametnuo – odlazeći s roditeljima kući, djevojčica je samouvjereno na povocu vodila svog terapijskog psa.
Pomoć terapijskog psa
U nekim drugim situacijama, u kojima je terapijski pas uključen u grupne oblike rada s djecom, djeca se, brinući o psu, počinju više brinuti i o sebi i o drugoj djeci. Iako je izravno djelovanje terapijskog psa na razvoj socijalne kompetencije teško mjerljivo nekim konkretnim parametrima, jasno je da djeca koja imaju priliku provoditi vrijeme s terapijskim psom pokazuju pozitivne oblike ponašanja, koji jednog dana mogu biti temelj stvaranja pozitivne socijalne kompetencije.
